петак, 25. март 2016.

Presudom Karadžiću presuđeno je i aktuelnim vodećim politikama u BiH

piše: Slobodan Vasković

Svi političari, i bošnjački i srpski, nezadovoljni su presudom Radovanu Karadžiću, svako iz svojih razloga, od kojih su stvarni ostali neizrečeni, jer se i jedni i drugi skrivaju iza žrtava; Nemoguće se oteti utisku da je bošnjačka elita nezadovoljnija, šokirana što Karadžić nije presuđen na doživotnu robiju niti za tačku broj 1 optužnice, koja se odnosila na genocid u sedam opština u BiH (među kojima nije Srebrenica), iako su to očekivali. 

Da se ne lažemo, isto je očekivala i srpska politička elita, pa je njihova “ljutnja” tek hinjena, licemjerna reakcija. Sračunata na prikupljanje kojeg dnevnopolitičkog poena na Karadžićevoj koži. 

Izjave/reakcije su stereotipne, dokaz zarobljenosti tzv. elita u periodu 92.-95., neodustajanju od tih parametara (zasad bez ubojnih sredstava) ni za milimetar. Aktuelne elite nisu spremne na pomirenje, konačni iskorak u civilizovano Društvo, obogaćeno stvarnim pluralizmom i istinskim standardima vrijednosti; Ratni ciljevi i dalje su primarni, kao najbolja zaštita ostvarenih ličnih; Nikom od njih nije do “Mirne Bosne”.

Paradoks je da je ovakvom presudom Karadžiću, politički mnogo više izgubila vodeća bošnjačka politička elita nego srpska. Daleko od toga da je vodeća srpska politička elita nešto konkretno dobila, ali presuda je, što je politički veoma značajno, ostala unutar okvira dosadašnjih presuda izrečenih u Tribunalu, ona je kumulativ već presuđenih zločina, kažnjen sa 40 godina.  

Da se ne lažemo, iluzorno je bilo očekivati bilo kakvu presudu za Karadžića, sem osuđujuće! 

Djeluje neočekivano da je, u ovom trenutku, dobio gotovo najmanju moguću kaznu za zločine koji mu se stavljaju na teret i koji su dokazani u ranijim postupcima. 

Pitanje je da li je neočekivano?
Usudio bih se reći da nije i da ovakva presuda nije dozvolila novo radikalno rasplamsavanje nacionalnih strasti/mržnji, već ih je zadržala u okviru očekivanog.

Da je, recimo, Karadžića Tribunal presudio i za genocid u bilo kojoj od sedam opština (osim Srebrenice), dovelo bi to do snažnog pogoršanja političke situacije u BiH i cijelom Regionu; Dalo bi novi zamah već dobro istrošenoj matrici SDA&Pratećeg Orkestra koji ne odustaju od politike viktimizacije na spoljnom i svojatanja BiH na unutrašnjem planu. Istovremeno, takva presuda maksimalno bi pojačala anksioznost Srba, njihov doživljaj BiH kao tamnice i dala novi snažan impuls šovinističkoj farsi, koju režira Milorad Dodik&Crna Udbaška Ratna Aura. 

U cijeli taj vrtlog bili bi uvučeni/ubačeni Srbija i Hrvatska, najradikalnije i najrigidnije snage u tim zemljama dobile bi na ogromnom značaju i sve bi to od BiH/Regije stvorilo veliko krizno žarište. Na rubu rata. I to dugoročno, jer bi prevaziđene/retrogradne politike doživjele renesansu. I ostale dominantne još najmanje dvije decenije. Bilo bi, praktično, nemoguće izbjeći teške incidentne, ako ne i najgore, u vremenu pred nama. 

Postoje pokušaji da se i na ovakvoj presudi sve to oživi, ali to jednostavno nije moguće, pošto je riječ o dežavi presudi! Presudi, koja je, sa svih strana i na svim stranama, već značajno odživljena, odbolovana, u jednoj velikoj mjeri i premošćena nastavkom zajedničkog života u zajedničkoj državi. 

Izjave i nastupi tzv. elita su farsični, one nisu žal za visinom kazne (pravdom/nepravdom), već žal za politikama kojih se moraju odreći: Bošnjačka elita svojatanja BiH, Srpska elita negiranja BiH; Bošnjačka elita negiranja RS, Srpska elita minimiziranja evidentnih počinjenih teških zločina nad Bošnjacima rukom presuđenih političkih i vojnih funkcionera, od kojih je najveći genocid u Srebrenici. Srpska elita treba/mora prva definitivno odustati od "kulture zločina" (jesmo mi njihove, ali i oni su naše), kako bi se otvorio širok put za procesuiranje zločina počinjenih nad Srbima.   

Moraće se odreći i jedni i drugi maksimalističkih ciljeva, kao što se i hrvatska politička elita već odrekla trećeg entiteta. Nedavno u Zagrebu i to zvanično. Nije to mala stvar i jeste jasan putokaz u kom pravcu će se u BiH odvijati dalji politički procesi. 

Oni će ići ka jačanju institucija BiH, ne da bi se oslabili Srbi/ojačali Bošnjaci, već da bi se i sa Bošnjacima i sa Srbima i sa Hrvatima prestalo separatno dogovarati o svakom i svemu, pa i o najbenignijim mogućim stvarima. Ako je to već moguće učiniti sa svima njima, u razgovoru sa Institucijama BiH. 

Jačanje institucija BiH nikako ne znači slabljenje bilo kog od njenih entiteta. 

Upravo suprotno: jačanje instuticija BiH dovešće i do jačanja entitetskih institucija; Institucije će htjeti da sarađuju sa institucijama, a ne njihovim Kidnaperima. Kao što je to sada slučaj, kada se o životu i smrti u RS odlučuje u nekoj kafani koju Dodik u tom trenutku preferira, a o životu i smrti u Federaciji BiH na privatnim sjedeljkama kod Bakira Izetbegovića, odnosno na druženjima kod Dragana Čovića. 

Činjenica je da nikome od Kidnapera ne odgovara jačanje bilo kojih institucija; Činjenica je i da bošnjačkoj političkoj eliti ne odgovara jačanje insitucija BiH, iako se u BiH kunu, jer onda će zaista morati brinuti o evropskom putu i drugim integracijama, zajedno sa srpskim i hrvatskim predstavnicima, a ne o tome kako ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima; Isto se odnosi i na srpsku političku elitu, kojoj ne odgovara jačanje institucija BiH, kako bi nesmetano one entitetske mogli nositi sa sobom od kafane do kafane, od sjedeljke do sjedeljke; Usput grabeći sve što se zgrabiti može, nadajući se otcjepljenju kao proviđenju. 

Takvo djelovanje dovelo je u značajnoj mjeri do rastakanja bezbjednosnog okvira BiH; Svaka dalja radikalizacija političkih prilika značila bi njegovo dalje drobljenje, satiranje i dovođenje zemlje u stanje na pedalj od rata. Uz sve što se dešava na tlu Evrope, od Ukrajinskog rata, preko migrantske krize, pa do terorističkih napada u Briselu i Parizu, novo žarište otvoreno u BiH moglo bi zapaliti i više od Evrope. Ne bi bilo prvi put.

Da li želim reći da je presuda Karadžiću politička? Ne. Ona je u korist naroda u BiH, BiH, njenih institucija i u korist njenih entiteta, a protiv ratnih politika koje ne prestaju biti primarne ni 21 godinu nakon završetka rata. 

Presudom Karadžiću presuđeno je i tim politikama. Sve izvan toga bilo bi neočekivano i zaista iznenađujuće. Ko to ne shvati, posebno kada je riječ o srpskim političarima, nastaviće studiozan rad protiv interesa sopstvenog naroda. Što uopšte ne bi bilo iznenađujuće!