субота, 4. јул 2015.

Arogancija Mentalnog Provincijalca

Piše: Slobodan Vasković

Telemetrija me vodi u Beograd.

Sjedam u bolid i probijam zidove Gulaga, čiji Komandant optužuje druge za konc logore. Kako bi se zaštitio od Konc logora, Komandant je napravio sopstveni. Konc logorom protiv Konc logora, „genijalna“ ideja, koja je na um mogla pasti samo Poslednjem Čaušeskuu ovog dijela Evrope.

Europe, jer sam već u Hrvatskoj.

GPS je i dalje nepogrešiv. Dovodi me do Brodskog Stupnika, gdje hardver punim paprikašem; Sa zadovoljstvom pošto znam da neću sresti Gumenog Patuljka Igora. Kojeg love na Ugru. Kako ljubi ruku koja ga je zlostavljala.

Kad poraste, Igor će javno ispričati kako je zlostavljan dok je bio „Mali u SNSD-u“. I svi će plakati kraj malih TV ekrana, ožalošćeni Igorovom gumenom sudbinom. Iako će znati da je za njega već prekasno. Takav ti je naš narod; Dobre duše, sve Opra do Opre, uvijek žale slabiće.

Nakon Stupnika Srbija.

Hotel. Taksi. Slušamo bluz. Rej Čarls. Taksista pjevuši. Pušimo kraj otvorenih prozora starog pasata.

Na Dorćolu prijatelji. Popodne provodim u društvu Mute Nikolića. Košarkaškog Evgenija. Ima dana kada mi pojedini partizanovci ne smetaju. Posebno kada ne moram odmah da se vratim na konclogorovanje.

Mutina krasna mlada poznanica otpjeva nekoliko operskih arija. U po bijela Dorćola.

Ignorišemo politiku, pričamo o znoju. Onom našem seljačkom, kad je i donji veš skroz mokar.

Kaže Muta: „Hajd da se slikamo, niko mi neće vjerovati da sam bio sa tobom“. Telemetrija kaže da se slikam.    

Dva tri klika i moram dalje. Na Ušće.

Ignorišem brendove, ignorišem skupe restorane, hodam onako.

Telemetrija mi plasira podatak da je Dodik izjavio da ga ne interesuje šta će biti sutra, nakon što je odlučio da sa svima krene u Obračun. Što me i ne čudi od Komandanta Straže Konc logora za Srbe, koji je Dodik napravio od Republike Srpske.

On svog političkog sutra i nema. Nema ni političkog danas, ali je odlučan da nakon njega ne ostane ništa. Da Sutra više ne bude.

Arogancija Mentalnog Provincijalca koji je zagadio sve čega se dotakao, ubijeđen da je kontaminacija politički kapital; Arogancija Političke Propalice koji ni mrtvima ne da mira, uvjeren da je mentalna nekrofilija za njega kopno na vidiku; Arogancija Bahate Barabe koja je sve prokockala i sada bi da igra u tuđe živote, čvrsto vjerujući da na to ima pravo....

Probija me onaj naš seljački znoj od muke. Ma kamo otišao, nikako pobjeći iz dežavi sindroma, u kojem Politički Idioti poput Dodika svakih deset godina žrtvuju čitave generacije. Uzaludno braneći sopstvene šifre. Nije problem u donjem vešu. Već u Glavi.

Mentalni Provincijalac Politička Propalica Bahata Baraba je gotov. Odvlačenje na smetljište biće skupo. Kriza je. Cijene skaču.

Sjedam u taksi. Semafor. Prosjakinja sa djetetom u ruci.

„Lani joj je izgorilo dvoje dece. Ostavila šporet uključen i izašla... Opet je na cesti...“, promrmlja taksista.

Dajem joj nešto novca, svjestan da to nije pomoć.  

Krećemo kroz zeleno. Iako mi je crno pred očima.

Možda je jutro pametnije od večeri, ali je veče uvijek crnja od jutra.