Piše:
Slobodan Vasković
Milorad
Dodik i Savez nezavisnih socijaldemokrata su u potpunom rasulu, bez ikakvog
političkog koncepta, razbijeni na teško zavađene grupacije, koje niko i ništa
ne može izmiriti. Čak ni strah od realnog gubitka narednih izbora i svega što
taj gubitak znači.
Više
ni Dodik snagom ličnog nasilnog autoriteta ne uspijeva sakriti od javnosti
unutarpartijske sukobe i omraze, te se i sam potpuno izgubio u njima.
Dodik
je 3. juna poručio da delegati njegove
stranke u Domu naroda parlamenta BiH neće podržati donošenje Zakona o
sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti niti izmjene i
dopune Krivičnog zakona BiH.
Istovremeno, Dodik se,
što je nezapamćeno, javno ogradio od poslanika svoje stranke u Predstavničkom
domu BiH, koji su podržali donošenje ovih zakona: Milorada Živkovića, Lazara
Prodanovića, Drage Kalabića i Slavka Jovičića Slavuja. Tako je taj dan Dodik
stao na stranu Dušanke Majkić i Milice Marković, koje su bile protiv donošenja
zakona.
Samo dan
kasnije, 4. juna, Dodik je podržao Zakon o sprečavanju pranja novca i u pismu
delegatima SNSD-a u Domu naroda istakao da se Zakon treba podržati.
“Predsjednik
Republike je naglasio da je ovaj prijedlog u svemu ispoštovao zahtjeve
Republike Srpske i izmijenjen – popravljen velikim brojem amandmana koje je
predložilo Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo pravde Republike Srpske.
U skladu s tim, ističe se u pismu delegatima u Domu naroda Parlamentrane
skupštine BiH, navedeni zakon treba podržati u ovom domu”, prenijeli su mediji
Dodikovo saopštenje.
Na taj
način, Dodik se ogradio od Majkićeve i Markovićeve i stao na stranu Živkovića,
Prodanovića i ostalih.
Samo je
Dodiku i njegovoj minhauzenovskoj družini jasno kako je moguće da su bukvalno
preko noći, (sa 3. na 4. juni), uspjeli da zakon bude “popravljen velikim
brojem amandmana koje je predložilo Ministarstvo unutrašnjih poslova i
Ministarstvo pravde Republike Srpske”.
Potpuno
šizofrena politička situacija, u kojoj se laže tek tako da bi se bilo šta reklo
i u kojoj je Dodik bezuslovno kapitulirao. I pred sopstvenim poslanicima, od
kojih se ogradio i pred kompletnom javnošću RS/BiH, jer je “polizao što je
popljuvao”, pokazujući da mu “probosanska politika” nije mrska kada mora
podviti rep pred dojučerašnjim stranačkim pionima, koji su se, preko noći,
pretvorili u njegove katile.
Njegov potpuni politički
zaokret po ovom pitanju, između visokih funkcionera SNSD-a dodatno je produbio
sukobe, a oni jedni o drugima govore kao o “budalama, idiotima, pi…”, tvrdeći
kako ne žele da budu žrtve “jedne potpuno promašene politike”.
Šta su radili prethodnih
osam godina i o čemu su razmišljali, pitanje je koje im ne vrijedi ni
postavljati.
Ova storija detalj je
šireg konteksta odnosa unutar SNSD-a, koji se mogu nazvati ratnim.
Direktna posledica
takvih odnosa je i slabost, koja se vidi u nuđenju pozicije člana predsjedništva
DNS-u. Predaja je to tog nivoa bez ikakve borbe i opozicioni Savez za promjene
neće imati puno muke da u ovoj trci i pobijedi.
Ustvari, opozicioni
Savez neće imati puno muke da pobijedi u bilo kojoj izbornoj traci, jer se već
sada može opipati potpuni izborni debakl SNSD-a.
Svjesni su toga i u toj
stranci, što dodatno pojačava međusobne sukobe, izdaje i prodaje.
SNSD je pao tako nisko
da moljaka “mrtve” socijaliste za podršku i koaliciju, iako će biti veliko
iznenađenje da ta stranka uopšte pređe census.
Vratimo se priči oko
DNS-a i njihovom fingiranju “Trećeg bloka”, što je laž podjednaka onoj o
izgradnji aerodroma u Trebinju, Bijeljini i Sokocu.
Sva priča oko “Trećeg
bloka” spinovanje je javnosti osmišljeno u SNSD-u, koje bi trebalo da rezultuje
doživljavanjem (u biračkom tijelu) DNS-a kao “ključne prevage” na narednim
izborima, čime se podastire teza da su SNSD i SP, sa jedne strane, podjednako snažni
kao Savez za promjene, sa druge strane.
Pokušava se sugerisati
da DNS, u takvoj konstelaciji, donosi pobjedničke poene, što je potpuno netačno
i nema nikakve veze sa realnošću. Čak je i ponuda kandidature za člana Predsjedništva
podrška tom spinu.
Zalud.
DNS nema ni
infrastrukture ni kadrova ni politike, a ni novaca za tu poziciju i njihov
krajnji domet je najviše sedam poslanika u parlamentu RS. To znači da oni ne
mogu ni na koji način upiti razočarane glasače SNSD-a, kojih je u tolikoj mjeri
da ne bi trebalo iznenaditi da Dodikova partija u oktobru doživi apsolutni slom
i završi kao Demokratska stranka Borisa Tadića/Dragana Đilasa/Bojana Pajtića -
na dubokoj margini političke scene.
Kako je SDS prozreo ove
namjere, što je bilo i očekivano, jer je riječ o nedorasloj igrici, priča o
“Trećem bloku” će “umrijeti” u narednih nekoliko nedelja, a uopšte ne treba
isključiti ni raspad te grupacije. Isto tako ne treba isključiti ni mogućnost
da SNSD ipak da svog kandidata za člana Predsjedništva BiH, pokušavajući
isfingirati značaj i snagu, ali to je, nakon svih suludih egzibicija,
podgrijavanje političkog leša, koje neće ama baš ništa donijeti.
Izlizanost i potrošenost
Dodika, nepostojanje institucionalnog sistema u RS, finansijski, ekonomski i
privredni slom, nekompetentnost, nesposobnost, bahatost, bezobrazluk i potpuni
nedostatak empatije za građane, do kraja su razgolitile poplave, koje su
odnijele i zadnju nadu SNSD-a i njegovih prvaka da mogu pobijediti na narednim
izborima.
Takva vlast zaslužila je
potop mnogo veći i teži od onog koji je zadesio RS/BiH, a njihove laži o tome
da su poplave uslovile pad prihoda od 80 posto (sračunate kako bi se prikrio
dramatičan pad prihoda do kojeg je došlo mnogo prije potopa), pokrivanje su
prljavog/korumpiranog/kriminalnog obraza paučinom. U efikasnost te obmane ne
vjeruju čak ni njeni tkači.
Ali, šta da čini Režim
koji već devetu godinu opstaje na notornim lažima, sem da nastavi u istom ritmu.
Otud i Dodikova najnovija “relevantna istraživanja” prema kojim, u ovom trenutku, koalicija SNSD-a, SP-a i DNS-a ima 56
odsto podrške.
Ovo je tačno samo pod uslovom da je riječ o
podršci njihovom što hitnijem odlasku.
Dodik sve više liči i djeluje kao teško
nokautirani bokser, koji još gaji nadu u pobjedu nemoćno se sudarajući sa
konopima.
Potop je bio malj koji
je već dobro napukli krčag SNSD-a pretvorio u srču. Tu popravke nema, osim da
opozicija načini kardinalne greške i omogući kakav takav popravak SNSD-a i
Dodika.
Opozicija već sada može opipati pobjedu u
oktobru, ali moraju stvari poredati na kvalitetan način, bez trulih kompromisa,
koji bi mogli značiti kalkulisanje sa unutarstranačkim preslagivanjem. Ili
izlaskom u susret nedoraslim potrošenim političarima, koji i nakon sve bijede i
jada u kojem živimo, i dalje vide samo svoj interes.
To porazumijeva da Mladen Bosić mora biti
kandidat za predsjednika RS i direktno se sučeliti sa Dodikom. Na taj način
biće odagnane sve moguće loše implikacije ostalih rješenja, koje bi mogle
nanijeti štetu opoziciji, pod uslovom da Bosić ne bude kandidat za predsjednika
RS.
Isto tako, SDS, ukoliko nisu pronašli
nestranačkog kandidata, za poziciju člana Predsjedništva BiH treba nominovati
nekog od svojih visokih funkcionera. I pokazati da jesu spremni ponijeti najveću
odgovornost u užasu koji čeka nakon izbora, a koji će ostaviti aktuelna vlast
za sobom.
Niko ne zna dubinu tog užasa, čak se ni
naslutiti ne može, a aktuelne najcrnje prognoze mogle bi se pokazati kao
optimistične procjene. Režim je napravio zlo, neviđeno dosad na ovim
prostorima.
SDS, konačno i bez
ostatka, mora raskrstiti sa PDP-om i ucjenjivačkim zahtjevima njihovog lidera
Mladena Ivanića.
Ivanić i PDP prijete da
će imati svoje kandidate, ukoliko njihovom šefu ne pripadne nominacija za člana
Predsjedništva BiH.
SDS i ostale stranke
Saveza uopšte ne treba da se obaziru na narudžbe iz propalog Ivanićevog
granapa, već ga trebaju ohrabriti u njegovim nastojanjima. I pokazati mu gdje
su izlazna vrata iz Saveza.
To je najkraći,
najefikasniji i najkvalitetniji način da se jednom i zauvijek završi sa
ucjenjivačkom torturom te stranke i njenog vođstva, čije su katastrofalne
političke procjene, donesene i realizovane proteklih deceniju i nešto (a
uzrokovane spasavanjem ličnih privilegija vođstva PDP-a) i proizvele ovakvo
stanje u RS - stanje potpunog beznađa i opšte katastrofe.
Bilo kakav drugačiji
odnos na megalomanske, isključive i interesne zahtjeve
PDP-a, stranke preskromnih gabarita, koji su odreda u ruševnom stanju, značilo
bi djelovanje slično Režimskom, pa bi se, sasvim realno, postavilo i pitanje
potrebe bilo kakve promjene.
