понедељак, 16. децембар 2013.

Dan kada je Vučić zgužvao Banjaluku

 piše: Slobodan Vasković


Prespavao sam.
Ništa od hodanja, kafa tek u 9, i odmah poziv iz Beograda:”Magla je nad Banjalukom, da li ćemo poletiti znaće se tek za sat vremena”.

Pogledam kroz prozor, magla “faktički”, danas ga niko neće sletiti u Banjaluku.

Možda Vučić i neće doći, što bi garantovalo dan bez trke i frke. I zajedljive primjedbe na račun vlasti. O tome kako se Cviijanovićeva uzalud smrzavala na Mahovljanima, vježbajući osmijeh preko cijele glave. A tek teorije zavjere.

Odlazim do obližnjeg kafea, tamo me čeka „veza“ za jagnje.

Prolazim pored Palate predsjednika. Razapeti stativi, nigdje kamera. Kao duge noge bez glave. Kamermani i novinari u prvoj najlon bašti.
Ulazim, kažem nekim od novinara, sa kojima još komuniciram, da nema ništa od aviona. Zasad. Blijedo me gledaju.
Osjećaju se kao crkotine, a tek je 9 i 20. Propao dan, peglaće hodnike do večeri. Napuštam osobe čiji je život uništilo „naglasio je“, „podvukao“, „istakao“, „rekao“...

U drugom najlonu nalazim jagnjeću vezu.
„Slaviš mrsno u sred posta“!
„Ne mogu prisiljavati nikoga da posti, ako inače ne posti“.
„Dobro, 32-37 kilograma žive vage, 10-12 kg pečenog mesa, cirka 220-250 KM“.
„U redu, a jel ga i isiječe“?
„Isiječe. Koliki su ti ovali“?
„Ovoliki“!
„Preveliki su. Daću ti ja svoje, manje, da ti se meso ne suši“!
„Dogovoreno, da platim“.
„Platićeš kad donesem, popićemo po rakiju...“.
„Ne pijem“.
„Ja pijem. Valjda imaš rakije. Ili da ponesem“?
„Imam. I nije u ovalima“.
„Bogati da te pitam-dolaze li tebi samo u pancirima na slavu“?
„Ne dolaze. Ko ima pancir ne može ući“.

Telefon zvoni. „Kil Bil“ se razliježe iznad kafe; nema šale Vučić je ozbiljan čovjek, rekao je da dolazi i eto ga - automobilom.

Obavještavam one koji će utihnuti jagnje i društvo da Vučić stiže.
„Šteta“, jednoglasni su.
„Izgleda da je Dodik popeglao sa njim“, tvrdi jedan, dok ostali mudro klimaju glavom.
„Ide i u SDS, kod Bosića“, referišem dalje.
„Odlično, onda nije popeglao“. Horsko glavinjanje.

Nakon visoke politike, koja će krešendo doživjeti utihnućem jagnjeta, vozim Ljilju po tržnim centrima. Jurimo jeftinije, akcije, popuste, pika kartice, proizvode koji će još malo dana da traju, pa dobiješ dva za cijenu jednog; Vučić je blizu granice, uskoro će u hotel „Bosnu“ da primi nagradu za Ličnost godine. Jurimo kući na direktan prenos.

RTRS. Hvala Bogu nigdje Kneževićke. Neka nosi kompletan fundus RTRS-a, samo da se više ne pojavljuje na ekranu. Nijednom.

Vučić stisnut između Kopanje i Dodika. Ambijent - uobičajena slika šarenila bez suštine. Vučić je megahit i važno je ogrebati se o njega. Pokazati bitnost i značaj.

Dodik nervozan (Da li će me razbiti kao Voždovac?), Vučić opušten (Mogu ga razbiti i kao Voždovac i kao u Odžacima, a i kao u Kostolcu), Dačić negdje kraj Cvijanovićeve...

Dan je zgužvan od pomjerenih događaja, Vučiću nagrada; proteklih dana prisustvovao sam brojnim polemikama na temu: Zašto je Vučić sebi dozvolio da mu Kopanja dodijeli nagradu?
Kada upitam u čemu je problem, kratko odgovore pitanjem: „Znaš ko je Kopanja“? Niko ne priča dalje. Niti šta pojašnjava. Pitanje („Znaš ko je Kopanja“?) sadrži sve odgovore. Apsurdno. U ovoj zemlji i istinito.

Obrazlažem da su nagradu dobili i Josipović i Đoković i Đukanović; da su na raznoraznim dodjelama bili prisutni i Tadić i Nikšić i Lagumdžija i brojni drugi zvaničnici; da je sve to samo politika i ništa više; da je nagrađenim političarima visokog ranga  bitno što će vijest odjeknuti u regionalnim okvirima, a da ih baš zabole za naša lokalna nepodnošenja i omraze, a posebno ih zabole što mi svi mislimo da znamo „Ko je Kopanja“, jer o tome pojma nemaju mase koje ih biraju....

Uzalud je objašnjavati, jer su ljuti što Vučić nije njih poslušao, a ne svoje PR agente. Iako ga nisu nazvali da mu kažu da ne dolazi. Iako mu nisu poslali link na Vasićeve tekstove; ili neke moje od prije par godina... Iako nisu učinili ništa da to „spriječe“, ne pada im napamet da „popuste“.

Ogorčeni su što ih Vučić nije poslušao i tačka.

Kamere se gase, RTRS se vraća u uobičajeno crnilo, Vučić odlazi u Palatu kod Dodika, zatim iz palate kod Bosića, pa od Bosića ponovo u Palatu, gdje daje izjavu, nakon toga svi se sele u Vladu RS, potpisuju se kojekakvi memorandumi što nikoga ni na šta ne obavezuju... Vučić, između okupljanja, daje brojne intervuje, u kojima je ravnodušan prema Dodiku, navodeći da je saradnja korektna, „jer je Dodik predsjednik RS“.

Vrlo čvrsta distanca. Koju brojnim telefonskim pozivima pojačavaju „brojači vremena“, što me precizno izvještavaju da je „Vučić bio kod Dodika deset minuta, a onda je izjurio kod Bosića, gdje je ostao čitavih pola sata, a onda se vratio natrag, gdje su ga čekali da daju izjave“.
Ovih dvadeset minuta razlike u trajanju sastanaka snažna su investicija u kovanje teorija o tome ko je politički dobio, a ko izgubio Vučićevim dolaskom u Banjaluku.

Realno, sve ovdašnje političke snage Vučić i dalje drži u šahu, koji već u sledećem potezu može da se pretvori u mat, s tim što Bosić smatra da ima šansu da iz te pozicije izađe, a Dodik da mu je ta pozicija maksimum, ali da se, po običaju, neće predati.

Vučić je kao cunami prošao Banjalukom, zgužvao je dan kao papir, demonstrirajući političku snagu neviđenu poodavno na ovim prostorima, otišao i ostavio nas sa ovim što imamo. U patu.

Najvažnije od svega je da sam našao manje ovale. I mozzarellu kojoj je rok trajanja do 21.12.2013., 5,25KM dva komada po 250 grama.