недеља, 1. септембар 2013.

Brutalna opomena Golićevoj

Piše: Slobodan Vasković

Vrag je ovdje odavno odnio svaku šalu; niko nije siguran, čak ni ministri, premda bi bar oni morali biti zaštićeni „kao medvjedi“.

Kako bilo ko u RS da se osjeća sigurnim, kada su krajnje nesigurni oni koji je vode i koji zauzimaju najviše funkcije u vlasti?!

Razbojnički upad u privatni posjed ministarke Srebrenke Golić i njene porodice, i temeljno lupanje jednog od njihovih automobila (pripada njenom mužu), pokazuje da smo ušli u anarhiju, jer „Svete krave“, više uopšte nisu svete. Štaviše, sada su mete.

Cijeli dan nakon tog kriminalnog akta izvještava se da su to „učinili vandali“!

Kakvi crni vandali; riječ je o planiranom napadu, koji je opomena Golićevoj i njenoj porodici iz ko zna kojih razloga. Možda su im poznati, možda i ne, tek stvar je veoma veoma ozbiljna i nužno je otrkiti ko je i iz kojih razloga demolirao automobil i mir te porodice. I ne samo njihov.

Dva mladića su pred zoru ušli u dvorište kuće Golićevih, jedan je imao pajser, drugi drvenu palicu i počeli su sitematično da lupaju vjetrobranska stakla. Jedan je imao kapu, drugi ne. Prvi je to čuo sin Golićeve, koji je vikao na njih, a oni su mu, bez riječi, pokazali srednji prst. I nastavili da lome. Nakon toga i sama ministarka je izašla na prozor, priprijetila policijom, a dobila je odgovor:“Bilo bi odlično da dođu dok smo ovdje. Baš nas interesuje koliko su brzi“!
Nastavila se vika, nakon čega je stigao „reno klio“, pokupio razbijače i nestao u noći.
Golićeva sada traži punu policijsku zaštitu, pratnju tokom odlaska i dolaska na posao i sa posla, policiju pred kućom... 
Polupani automobil je sklonjen, niko ne zna gdje, osim načelnika CJB, Golićeva traži da se ne objavljuju slike kuće.
Policija intenzivno radi.

Navedeno je ukratko izvještaj sa lica mjesta, a najvažnije je uočiti da se napadači uopšte nisu uplašili povika ukućana, čak ni prijetnji policijom. Temeljno su radili svoj kriminalni posao, kako bi, bez sumnje, ulili još veći strah porodici Golićeve. Nema sumnje i da su uspjeli.

Očito je i da odlično poznaju funkcionisanje policije i „prolazna“ im vremena, čim su, bez žurbe, polupali automobil „do temelja“.

Neko mnogo opasan stoji iza tog čina; neko kome su se Golići zamjerili do mjere da im je, maltene, u kuću ušao. A bio je na korak dva od toga.

Taj neko bacio je gadnu rukavicu sistemu u lice. Ne otkrije li sistem najhitnije moguće ko je izvršio napad, ko ga je naredio i zbog čega je to učinjeno, ne pitajući za cijenu, sledeći napad biće izvršen u nečijem dnevnom boravku ili spavaćoj sobi.

Pucaće kosti, a ne vjetrobrani.