среда, 4. јул 2012.

Kasipović podvio rep, socijalisti pokazali zube

piše: Slobodan Vasković

Anton Kasipović uspio je u samo 24 časa da godinama o sebi stvaranu sliku lisca, mudraca, opreznog i odmjerenog političara pretvori u srču i javnosti predstavi svoje bezlično lice malog aparatčika, nesposobnog da iznese sopstvenu odluku do kraja. I to odluku o „principijelnoj ostavci zbog neizvršenja preuzetih obaveza“ koja ga je, da ju je kojim slučajem ispoštovao, postavljala u izvrsnu poziciju jedinog političara u ovom entitetu koji je znao kada reći – Dosta je bilo.

Kasipović je prvo podnio ostavku (i zahtjev za razrješenjem sa pozicije Ministra prosvjete i kulture), da bi nepun dan nakon toga istu povukao, objašnjavajući svoj smiješni pokušaj salta patetičnim razlozima tipa: „Nisam se mogao nositi sa tim da sam jednog dana rekao nešto studentima, a da to nisam izvršio. Imao sam psihičke probleme zbog toga...“. (Kasipović je od premijera Aleksandra Džombića zatražio da ga razriješi ministarske dužnosti, jer do kraja juna nije počela izgradnja studentskog paviljona u Banjaluci, kako je obećao u aprilu).

Džombić se, zvanično, pokazao kao izvrstan terapeut i pomogao je  „psihotičnom“ Kasipoviću da povuče ostavku, te nastavi da radi na svom „ozdravljenju“. Ipak, presudna je bila „terapija“ Milorada Dodika koji se javno i arktički hladno pozdravio sa Kasipovićem („...iskazao je umor radom u Vladi Srpske. Duže vrijeme se razgovaralo s Kasipovićem. To je čin njegovog ličnog odnosa, a u suštini smo imali korektnu saradnju"), od čega su, psihozama sklonom ministru, ledeni srsi poparali fizikus i vijuge. S pravom mu se učinilo da će psihoze od Dodikove hladnoće biti mnogo jačeg intenziteta od onih paviljonskih, te je, brže bolje, podvio rep i vratio se u kućicu. Jednostavnije rečeno, Kasipović je bio prinuđen da povuče ostavku, a sva ostala priča spada u domen verbalne onanije…

Pokazalo se i na ovom primjeru da je Dodik za svoje potčinjene bog, ali, Boga mi, i Batina koje se itekako boje. Pokazalo se i da je Kasipović precijenio sebe i svoje snage, smatrajući da sebi može priuštiti “besplatan ručak sa Dodikom” i otići prije dolaska “krčmara”, te da u ostatak mandata ulazi mnogo slabiji nego što je to do ostavke bio.

Najvažnije pitanje je zašto je Dodiku bilo bitno da Kasipoviću slomije kičmu i prisili ga da ostane u Vladi RS?! Nekoliko je razloga, a najbitniji je, svakako, da mu je najmanje potrebno bilo da se, tri mjeseca prije lokalnih izbora, izvršna vlast počne značajnije parati i na taj način javno demonstrirati da u Vladi RS nemaju načina da prevaziđu sve veće i veće ekonomske i socijalne probleme; Dodik nije htio da dođe do neravnoteže u Vladi RS, jer da je Kasipović zaista otišao Zoran Tegeltija i Srebrenka Golić, predvodnici antidžombićevske linije, ovladali bi ovom institucijom i multiplicirali sukobe sa premijerom, što je već situacija koju ni svemoćni lider SNSD-a ne bi mogao kontrolisati; Dodiku treba slab, a ne „mrtav“ Džombić, a premijer bi bez Kasipovića i Džerarda Selmana, koji je već napustio Vladu RS, bio tek „lešina“ sa kojom se poigravaju Tegeltija i Golićeva; Dodik nije htio/smio dozvoliti da političar za kojeg se drži da mu je veoma veoma blizak napusti njegov „Ukleti brod“ prije zadnje stanice, jer je to loša poruka ostatku „posade“ da plove u sigurnu propast.

Dodik je Kasipovića i njegov umišljeni autoritet veoma lako, („lijevom rukom“), polomio, natjeravši ga da (povučenom ostavkom) potroši sam sebe, zakrpivši na taj način jednu od rupetina u izvršnoj vlasti. Međutim, tamo duva na sve strane i to do te mjere da su poslovično alavi socijalisti odbili da njihov kadar Gorana Zlatković, ministar trgovine i turizma RS, preuzme funkciju ministra pravde. "Na ovaj način Izvršni odbor podržao je stav Zlatkovićeve da ostane na mjestu ministra trgovine i turizma. RS ima mnogo respektabilnih kadrova iz oblasti pravosuđa. Uvjeren sam da se iz reda bošnjačkog naroda može naći takav kadar", rekao je Đokić.

Objašnjenje, očekivano, demagoško, ali je važno znati da su socijalisti odbili i da preuzmu taj resor u potpunosti, što bi povećalo njihovu ministarsku kvotu u vlasti (ostajalo im je i Ministarstvo trgovine). Takav postupak već ozbiljno ukazuje da je Ministarstvo pravde prava “nuklearka”, ne samo zbog restrukturiranog dijaloga sa EU oko reforme pravosuđa, već i zbog činjenice da je taj resor ključni za pritisak na sudove i tužilaštva, kako se ne bi miješali u svoj posao. Selman je izvrsno urušio funkciju sudova i tužilaštava, te je “zaslužio” Ustavni sud RS, ali, očito je, da Zlatkovićeva (koja trenutno, odlukom premijera, radi i u pravdi, do izbora novog ministra) nema “stomak” za takve stvari, posebno zbog činjenice da joj je nedavno serviran spisak krivičnih prijava protiv nekolicine visokih funkcionera RS “koje se moraju obustaviti”.

Postupak socijalista koji su odbili da preuzmu cijelo jedno ministarstvo izuzetno je neobičan i gotovo nevjerovatan, ali ta iznenadna “prosvijećenost” nije posljedica njihove, preko noći stečene, hrabrosti, već činjenice da je Drug Ivica Dačić već viđen kao premijer Sbije. A ta situacija ovdašnjim socijalistima, s razlogom, je dala krila, jer će im i rejting i značaj porasti, a da to sami ničim nisu zaslužili. Kako “Kanabe nikad nije prestao da radi” nema dileme da je koautor njihove odluke da odbiju i ministarstvo i ministra pravde u Beogradu. Odbacujući Dodikov prijedlog o Ministarstvu pravde, socijalisti su po prvi put u šest godina pokazali neposlušnost, a to može značiti samo jedno: Beograd više nije ono što je za Dodika do juče bio. Ni tamo nema besplatnog ručka.